Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

And she introduced herself.

bok. ja sam Klara.
ovo je moja knjiga.
nije priča. mnogo više.
nadam se da će vam se svidjet.
ako niste počeli iz početka,
imate arhivu.
za sve ostale nejasnoće, obratite mi se putem komentara. slobodno.
hvala i uživajte!


Without them, it wouldn´t matter.

likovi koje cete upoznat kroz priču:

Carlei Gretch-glavni lik.
Alice-njezina najbolja prijateljica.
Daniel Anderson-njezin prijatelj, Alicein dečko.
Kevin Montgomery-Carlein prijatelj kojeg kasnije upoznaje.
Joel Marvollo-cijela radnja se odvija zbog njega
Jake Marvollo-Joelov brat
Mariella Marvollo-Jakeova zaručnica/žena
VonDarell-negativac
Mike Gretch- Carlein otac
Pamela-Joelova prijateljica




credits

Design: o / Base Code: o
Adjustment: murderscene
1. Introdouce
četvrtak, 13.08.2009.
dragi moji, ovo je početak moje knjige. s vremenom će postavat zanimljivije, postevi će biti česti jer ne pišem, samo kopiram od već napisanog pa..uživajte.


Tutanj udaljene grmljavine usporavao je ritam Carleinog srca. Kišne kapi prljale su njezin prozor. Njezin osamljeni prozor pod koji nitko nikad nije dolazio. Carlei Gretch je silno čeznula da dočeka trenutak kada će netko zbog nje stajati tu, na kiši, pod prozorom, čekajući da se njezino milo lice pojavi i osmjehne. No to su bili samo snovi. Skrivala je svoj pogled drugima, a svoje lice od pogleda drugih. Crne duboke oči, na njenom bijelom licu katkad su provirivale iza pramenova kao paperje lagane smeđe kose. Nježne usne, ni blijede, ni crvene, osmjehivale su se nesebično. Vedra, iskrena i nimalo naivna djevojka, doselila se u maleni gradić Lown sa svojim ocem. Majka joj je preminula još dok je bila dijete. Tu je pohađala srednju školu. Svaki dan je bio isti, uvijek isto društvo, iste osobe prolazile su školom, bez ikakvih promjena. Monotona kantina bila je puna namrgođenih i dosadnih lica. Škola nikako nije bila vesela. Carlei se činilo da i kad bi vani i bilo sunčano, u školi je bila tama. Prljavi, nikad očišćeni prozori nisu dopuštali danjoj svjetlosti da uđe. Njezini najbolji prijatelji, Alice i Daniel, koračali su uz nju hodnikom popločanim nekad davno bijelim pločicama, sad već smeđe-sivim. Na izlazu iz škole, crvenokosa Alice se nasmiješi i zagrli Carlei lijevom rukom, a Daniela desnom. Smiješak joj nije silazio s lica dok im je govorila:
-Znate, baš se ugodno iznenadim kad iz ove mračne utvrde izađem na sunčan dan. Odmah sam nekako vesela.
-I ja isto, ali nam je Carlei nešto šutljiva. Da se nije što dogodilo?
Alice promijeni izraz lica. Njezin veseli osmjeh se izgubio. Carlei nije čula o čemu su pričali. Razmišljala je. Daniel ju lagano gurne laktom u rame.
-Što ti je?
Carlei se probudi i otrese glavom da dođe k sebi.
-Što…ma nije mi ništa. Samo sam na tren odlutala.
-Hoćeš s nama na trg, da se malo prošećemo? Upita je Daniel.
-Ne, hvala Dan. Idem radije kući. Umorna sam.
Alice i Daniel se značajno pogledaše, i u znak neshvaćanja slegnuše ramenima. Nisu je htjeli nagovarati jer su uvidjeli da nije dobro raspoložena. Samo su je ljubazno pozdravili. Carlei je nastavila svojim putem. Razmišljala je o raznim stvarima. Kad je stigla pred kuću, otac ju je dočekao sjedeći na stepenicama i pjevušeći. Ona ga nije vidjela i u svojim mislima je prošla kraj njega. Njen otac, Mike, prestao je pjevati i okrenuo se za njom.
-Dobar dan i tebi.
Carlei ga je čula, te se okrenula i kratko nasmiješila.
-Da, tata, oprosti, dobar dan.
Opet je utonula u misli, a njezin otac je pomalo začuđeno podigao obrve, a onda se vrati svojoj pjesmi. Carlei je ušla u kuću, bacila torbu pored škripavih vrata, napravila par koraka a onda zastala kao ukopana. Da ju je tko vidio, rekao bi sad duh kraj nje naišao. A ona izusti sama za sebe:
-Mobitel.
Vrati se opet do torbe i poče čeprkati po njoj. Torba je imala samo jedan pretinac u kojem je držala knjige, mobitel, novce i sve skupa. Nije se mogla snaći, a kad joj je dosadilo, potegnula je torbu i ponijela je uza stepenice do svoje sobe. Ionako će se morati vratiti po nju jer će joj otac tako reći. Sjede na svoj krevet. Kad je konačno našla mobitel, stisnula ga je kao da će pobjeći. Gledala je kroz prozor. Sunce je peklo. Obuzeo ju je čudan osjećaj. Nije shvaćala što je to. Kao da će se sutra nešto promijeniti, da škola neće biti ista. Kao da je netko tamo. U njezinim mislima ju prekide vibracija mobitela. Daniel je zvao. Javila se tankim, drhtavim glasom:
-Halo.
-Ej, Dan je, ovaj…jesi sigurna da nećeš s nama? Baš prolazimo kraj tvoje kuće, možemo te pokupiti ako želiš.
-Ma…ne, hvala. Neki drugi put.
-U redu onda.
Zatim je čula žamor, glasove i smijeh. Njezini prijatelji su prolazili pokraj njenog prozora. Daniel je vikao njezino ime i mahao joj. Ona se neraspoloženo osmjehne i odzdravi. Daniel Anderson je bilo Carlein prijatelj iz razreda. Sjedio je iza nje. Građom je bio dosta visok dečko, razvijen i krupan. Ali ne debeo. Imao je gustu crnu kosu i ogromne crne oči. Zubi bijeli kao biseri, savršeno raspoređeni. Bio je super prijatelj. Jednako je štitio Carlei kao svoju djevojku Alice. I nikad mu nije bilo neugodno biti u njihovom društvu, sam među dvije djevojke. Kad bi ga tko zadirkivao, samo bi se okrenuo i pogledao ga ispod obrva. Tako je izgledao zaista zastrašujuće. Alice je bila sretna što ga ima.

| 01:44 | Komentari (19) | On/Off | Print | # |